NAŠI MINISTRANTI SUDJELOVALI NA DUHOVNOJ OBNOVI U MEĐUBISKUPIJSKOM SJEMENIŠTU

Ovog vikenda, 16. i 17. prosinca 2017. godine, održana je duhovna obnova na temu: "Kako pomoći sebi i drugome?". Voditeljica duhovne obnove bila je časna sestra Antonija Grubišić, članica Družbe sestara franjevki Bezgrješnog začeća BDM te volonterka i duhovni asistent u palijativnom timu na pedijatrijskoj onkologiji i hematologiji dječje bolnice u Zagrebu – Klaićeva ulica. Na početku duhovne obnove, kratko, sa nekoliko riječi dobrodošlice, pozdravio je ministrante i gošću voditeljicu preč. Matija Pavlaković, rektor Sjemeništa. Na susretu sudjelovalo je 16 dječaka iz Zagrebačke i Slavonske crkvene pokrajine i to: 11 dječaka iz Zagrebačke nadbiskupije (župe Zagreb – Kustošija, Karlovac – Hrnetić, Karlovac - Dubovac, Brckovljani i Stenjevec), dvojica iz Varaždinske biskupije (župa Margečan), jedan kandidat iz Bjelovarsko – križevačke biskupije (Vrbovec) te dvojica dječaka iz Đakovačko – osječke nadbiskupije(Slavonski Brod). Tijekom prvoga nagovora, časna sestra Antonija ispričala je svoje životno svjedočanstvo, povezujući ga sa adventskom meditacijom pod nazivom „Četiri svijeće“. U svom svjedočanstvu, između ostalog je istakla: "Rođena sam u Hercegovini, u Posuškom Gracu, u katoličkoj obitelji u kojoj se rodilo dvanaestoro djece, a devetoro nas je ostalo živih. Kroz rat mi je jedan brat stradao. Sad nas je osmero živih, mama nam je umrla, a tata je živ. Kao mlada djevojka otišla sam raditi u Cavtat i tada sam upoznala redovničku zajednicu u kojoj sam sada. Upoznala sam je jer sam im nakon posla odlazila pomagati u svakodnevnim poslovima. I upravo na sv. Antu s. Kornelija Zorić, koja je studirala psihologiju i pedagogiju u Rimu, dolazila je pomoći sestrama za proslavu i uz rad smo puno pričale. I ona mi je iznenada rekla: ‘Ti si tako fina cura, ti bi mogla biti časna!’ Ostala sam iznenađena. To mi se činilo nemogućim jer sam bila živahna djevojčica i nikada o tome nisam razmišljala. No sjeme je već bilo zasijano, a da nisam toga bila ni svjesna. Promišljala sam o tome stalno i zaista jednoga dana čvrsto odlučila. Moram reći da je moja obitelj ostala zatečena mojom odlukom, nastao je ‘tajac’ i bez obzira na njihovo negodovanje, moja je odluka bila nepokolebljiva. Od tada do danas prošle su 34 godine«, ističe sestra. U svojem redovništvu radila je različite župne poslove i bila po samostanima u Kanadi, Njemačkoj i Hrvatskoj. No kako kaže, njezin »let« odjednom se usporio. Počela je osjećati umor, trnule su joj i otkazivale noge i ruke, slabio vid. U Njemačkoj je obavila pretrage i zaključili su samo da ima problem s radom štitnjače. Vratila se u Hrvatsku 2010. godine u vrlo lošem stanju sa sumnjom da ima tumor na mozgu. Nakon pretraga potvrđeno je da ima multiplu sklerozu. „Imala sam nekoliko teških razdoblja pogoršanja bolesti u kojima sam bila potpuno nepokretna. Noge i ruke nisam osjećala kao dio svojega tijela. Glava funkcionira, ali tijelo otkazuje. I danas su mi utrnute djelomično ruke i noge tako da neke stvari radim ‘napamet’ pa zbog toga noge vučem i često padam ako tlo nije ravno. Zapravo, ta moja brzina je problem, još uvijek se nisam naviknula da moram funkcionirati drugačije. No nakon terapije koju primam mogu funkcionirati“, ističe. Tijekom liječenja njezine liječnice prepoznale su njezin osjećaj za bolesne i nemoćne i ponudile joj da postane članica palijativnoga tima, a redovnička zajednica podržala ju je da, premda je oklijevala, da to prihvati. “Krenula sam među prvima na tečaj na CEPAMET-u. To je bio tečaj koji nikad ne ću zaboraviti. Različiti stručnjaci razmjenjivali su znanja i iskustva iz palijativne skrbi, a bili su uključeni i pacijenti. Puno smo naučili i još se više senzibilizirali za palijativnu skrb. Na kraju tečaja pisali smo esej u kojemu sam opisala svoje dojmove i napisala da bih željela raditi s djecom u palijativnoj skrbi. Na tom je predavanju bila i dr. Jasminka Stepan koja je govorila o dječjoj palijativi i jako je puno govorila i o duhovnosti. Nedugo nakon toga bila sam hospitalizirana jer sam imala pogoršanje bolesti. Dr. Stepan me zamolila da se priključim u palijativni tim jer je svećenik koji je do tada bio u timu rekao da više psihički ne može. On je rekao da će sve pomoći što treba, ali više nije mogao gledati umiranja djece i patnje roditelja. Nisam mislila da ću to moći, ali doktorica me molila da dođem samo jedan dan pa da vidim. Ubrzo nakon tečaja postala sam duhovni asistent Klinike za onkologiju i u dječjoj bolnici u Klaićevoj. Od tada do danas, a ovo je već peta godina, u timu sam s njima. Ponedjeljkom posjećujem djecu na onkologiji, srijedom sve na klinici za onkologiju. Uskrsne i Božićne mise priređujem u obje bolnice i obiđem svaku sobu i svaki odjel, podijelim djeci sitnice“, zaključuje sestra naglašavajući kako je svatko od nas svijeća nade koja svojim plamenom će zapaliti druge. Nakon nagovora, zaputili smo se prema sjemenišnoj kripti sv. Antuna Padovanskog, gdje smo započeli naše pokorničko bogoslužje te smo se, moleći krunicu, pripremili za sakramenat sv. Ispovijedi. Potom smo slavili sv. Misu koju je predvodio vlč. Petar Mlakar, duhovnik sjemeništa u koncelebraciji s preč. Matijom Pavlakovićem, rektorom sjemeništa te vlč. Goranom Bužakom, sjemenišnim odgojiteljem. U večernjim satima pogledali smo film „Miracles from Heaven“ koji govori upravo o temi o kojoj je progovorila sestra Grubišić, te dan završili klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Sljedeći dan, na drugom nagovoru, voditeljica duhovne obnove prikazala je prezentaciju svoga rada na području palijative i posvjedočila:“ Dođem popodne i znam ostati do devet, deset navečer, ovisno o potrebama. Svaki put djeci nešto donesem. Svako novo dijete koje dođe, a koje je iz vjerničke obitelji, dobije male krunice narukvice, ostala djeca nešto drugo. Te male narukvice izrađuju moje sestre u zajednici za djecu i ona koja su otišla na drugi svijet otišla su s tim krunicama na ruci. Ima djece čiji su roditelji ateisti i djeca nisu u vjeri, ali jako me vole i prihvaćaju. Prođem po sobama, popričam s djecom, dođe svećenik pa podijeli sakramente, ako treba ispovjede se. Poslije mise svećenik ode, a ja ostanem razgovarati s roditeljima i djecom. Dolazim i izvan rasporeda ako je potrebno. Na primjer, prije nekoliko mjeseci bile su dvije umiruće djevojčice Sara i Lorena. Dr. Stepan zvala me je da dođem. Bila sam jako umorna, vratila sam se iz hitne službe gdje su mi spaljivali žile u nosu, cijeli sam tjedan krvarila iz nosa. Doktorica mi je rekla da Sara ne će nikoga, samo mene. Došla sam u subotu i bila cijeli dan do 10 navečer. Lorena je otišla u nedjelju, a Sara u ponedjeljak. Sara je pet godina bila sa mnom, to je dijete koje je bilo dio mene. Isto tako, mala Lorena od 17 mjeseci kidala je slaninu i meni davala ‘da smo zajedno jače’. Teško je to gledati, ali želim biti uz njih i olakšati im te trenutke. Kad je dr. Stepan rekla da me djevojčice trebaju, zaboravila sam što je meni. Kad sam se vraćala iz bolnice kući u 10 sati navečer, sestra koja me je vidjela u kakvom sam stanju otišla u bolnicu rekla je: ‘Ne mogu vjerovati, ta djeca tebe stvarno dižu!’ I moram reći, zahvaljujući mojim doktoricama i sestrama u zajednici koje me podržavaju, moja bolest je toliko manje važna dok radim ovaj posao. Djeca koja me trebaju su motor koji me pokreće da ne stanem“, zaključuje sestra. U posljednjem, trećem nagovoru, sestra Antonija otvoreno je popričala sa sjemeništarcima o njihovim radostima, nadanjima, problemima i poteškoćama te, kako sama navodi, taj dio susreta i otvorenosti u interakciji između sjemeništaraca i nje ostat će joj u trajnoj uspomeni. Kroz to vrijeme šesnaestorica dječaka koji su došli na „Vikend u Sjemeništu“ bili su na sv. Misi u kripti sv. Antuna Padovanskog slaveći treću nedjelju došašća zajedno sa vjernicima koji posjećuju misna slavlja u prostoru sjemeništa. Sjemeništarci nisu slavili sv. Misu u sjemeništu, jer u večernjim satima slave Gospodina i predstavljaju život u sjemeništu u župi Bezgrešnog začeća BDM – Malešnica/Oranice te su gosti adventskog koncerta kojeg organizira zbor mladih „Hilarus“ već spomenute župe. Nakon sv. Mise i nagovora, ministranti zajedno sa sjemeništarcima, uputili su se prema sjemenišnoj blagavaoni gdje su blagovali zajednički ručak tijekom kojega se okupljenima obratio preč. Rektor zahvaljujući ministrantima za dolazak i sudjelovanje, a voditeljici duhovne obnove i "Vikenda u sjemeništu" poklonio je prigodne poklone sjemenišne zajednice. Susret je završio sportskim igrama i podjelom nagrada svim sudionicima. Sljedeći planirani susret ovakvoga tipa bit će 16. i 17. veljače 2018. godine.

Primjedbe